THE CRACK IN THE CUP OF TEA
I pukotina u šalici za čaj probija si
put prema zemlji mrtvih
W. H. AUDEN
Jedna pukotina probija si put
u mojoj šalici za čaj.
Danima je istražuje,
u čudu prolazi njome,
grli njezine dijelove
u očajničkom pokušaju da je osvoji.
Neplodna poput kukuruza bez stabljike,
odakle je došla i kamo namjerava stići?
Što danas traži među mojim stvarima?
Izvan šalice nije vidljiva; ne postoji.
Ali, sad kad je ušla u nju, konačno je mogu vidjeti:
tu si, pukotino, ti propasti šalice!
Možda će mi, ako je budem slijedio,
ako budem išao iza nje,
kad postigne svoj cilj nešto pokazati.
Možda me na kraju njezinoga majušnoga traga
čeka velika oluja
i nešto eksplodira ne bi li se štogod promijenilo.
Noću smo pukotina i ja budni.
Pripremamo se za osvajanje svijeta:
ja, postojan, više volim biti cjelovit.
Ona, nepostojana, radije u dijelovima.
PRAŠINA
Nije točno ono što navješćuju proroci:
da će svijet brzo nestati i loše završiti.
Naprotiv: sve je njegovo vrijeme posvećeno poslovima.
U svakome trenutku, na bilo kojem mjestu, potajno se
nešto ispravlja u izvornim planovima:
oluja popravlja putanju ptičjega leta,
a kolovoz kiselost naranči.
Voda ispravlja vatru, vjetar kamen.
Noć ispravlja dan.
Tvoje ruke ispravljaju moje tijelo,
nadopunjuju ga, usavršavaju, ostavljaju u zanosu.
Čuješ li odjek koraka u svakom korijenu,
u koži kad se budi, u nadolazećem valu?
Ispod mora, tamo gdje svojim svrdlom od istrošene svjetlosti
ulazi dan i gdje neumorno radi morska bisernica.
Ona promatra kako dan grli zrno pijeska
koje mu već tjednima narušava san,
kako ispravlja svoje tijelo i ukrašava ga
tim trunkom prašine koji mu dugoročno pravi probleme.
A ja koji stojim s ove strane svjetlosti,
alergičan na prašinu koja upravlja dolaskom i odlaskom
dana, sin sam školjke bisernice.
Ako me zaprlja, blijedi njezin sjaj.
U boli, vadim svoj najbolji nakit.
Ne zbog poetike već zbog obrane.
Ako se prepolovi moje srce,
u tome ću času, ispod ovoga uvijek zaposlenog sunca,
kotrljati najcrnji od svih bisera.
ZAGRADA ZA JEDAN CITAT PETERA HANDKEA
Mehanički sam držao kemijsku olovku
ciljajući njome na stvari.
(Bestežinske pčele u gustoći srpnja.
Zrakoplov koji, sićušan, prolazi kroz prozor
I gubi se u predgrađu neba.
Šalica već hladnog čaja i pukotina
koja je tajna kartografija svih putova.
Plahte obješene na žičani konopac
kao domaće, zapuštene aveti.
Sjene koje večer ostavlja na predmetima
na isti način kao što dani stavljaju tamne oznake
na voće koje će se pokvariti.
Mrmor uspravne trave, ptice,
i dim koji ukazuje na požar.
Život se u vrućici prelijevao pred mojom kemijskom olovkom
kao toplomjer koji ponekad postavljam
između svijeta i riječi svijet kako bih dokazao
da se sve oporavlja od svojega postojanja.
Ali, čemu praviti popis jednoga carstva
ako su hambari srca prazni?)
Kad sam to shvatio, odmah sam skrenuo u
drugome pravcu „gdje nije bilo ničega“.
MOST U MAGLI
Zaustavljam se
nasred prijeđenoga puta
i slušam.
U jednome kutu
onaj tko sam bio
dovikuje mi:
čekaj me!
U drugome,
onaj tko ću biti
šapuće mi:
slijedi me.
A most, vječan,
ne podnosi težinu sve trojice.
MOST NAKON MAGLE
Prije nego što se prijeđe most,
treba udariti u nj, čak i ako je kameni.
ISTOČNJAČKA POSLOVICA
Odavde ne bježi rijeka, već most.
Zemlja ga tek uspijeva dotaknuti na njegova dva kraja,
vodena struja na tren osvijetliti,
povjetarac pomirisati malo njegove mahovine.
Ali, ništa i nitko ne može ga posjedovati,
hodati njime, prijeći ga u potpunosti,
ispuniti prazninu svakoga njegovog luka.
Uzalud njime prolaze moji koraci tražeći izlaz.
Njegova tvrdoglava mirnoća izlazi mi ususret, obuzima me.
Moste, ne razumijem te i ne znam što si
ni iz koje si guste magle odjednom izašao
kako bi zagrlio ovu, ovu strašnu tminu.
DRVO VREMENA
Bio sam zidni sat, ali moje vrijeme danas je nevrijeme.
Bacili su me na ovo groblje i sličim na mrtvački sanduk
dok nepokopan stojim između kopriva i grobova.
Gavrani i termiti smatraju me
deblom drveta koje će odvući oluja.
Svake večeri neki mi se mrtvac približi
ne bi li me zaštitio ostatcima svojega tijela
i uzalud traži grane kako bi podrezao moje zelene pupoljke.
Ispunjava me nadom da ću rasti.
Na jednoj strani mojega drveta čitao je Tempus Fugit,
i mislio da su možda imena ljubavnika
spavala ispod moje sjene kad je ljubav bila razgranata
i snažnija.
Da bih zadovoljio povremene posjetitelje ili zbog dosade,
moji noževi i dalje gule voće Vremena
koje nitko neće kušati; njegove su kore beskonačne.
Ponekad, neki gušter izgubi rep na oštrici sata
i ovaj se okreće kao da ga tjera bijesni bič.
Tada obmanjujem i vraćam svoje strjelice:
novi gušter pupa iz podrezanog okrajka.
Prvo stražnje šape, zatim tijelo
pa prednje. Konačno, glava.
Ponekad mrtvac, ne vjerujući u ono što vidi,
upire svoj pogled i rupčićem čisti tamnu pozadinu svojih voda.
Da je još netko u tome trenutku u društvu njegove samoće,
pomislio bih da pokušava izbrisati neku uspomenu.
RANORANIOC
Danas također, u dvadeset do osam
kao po običaju, čeka da izađeš iz kuće i
uđeš u dan i u svoju rutinu - u tjedan -.
Ne znaš tko je, ali slutiš.
To je ona što prolijeva ulje u čvrsto zatvorenu krivulju
zime prije nego što se pojaviš,
ona što je jučer glasala za Zakon gravitacije
a danas te, skupa s teglom, baca s petog kata.
To je ona koja ti zakazuje sastanak ispod drveta u vrijeme oluje
kad se nebo para poput palija,
ona što sređuje buduće nesavršenosti,
ona što od svakoga studenog pravi kolovoz,
ona što uređuje scenarije koje nasumce čita.
Takvim se, i gorim stvarima, posvećuje.
Isto tako, ponekad,
ako je dobre volje, na uho će ti kazivati
imena konja s hipodroma;
potajice će ti srediti neki sastanak,
stari motor, dat će ti sve
premda će ti na kraju više oduzeti: život.
Ne znaš kakvo će te lice danas dočekati:
hoće li te ovoga jutra proklinjati ili će ti se smiješiti;
ne znaš što čuva za tebe u zatvorenoj šaci
i što će ti odjednom baciti u lice:
šaku riže ili grumen zemlje.
Hoće li te okruniti gusjenicama ili lovorovim vijencem.
Ali, čeka te i nećeš joj uspjeti pobjeći.
Dolazi k tebi i nećeš je se moći riješiti:
bez obzira koliko rano ustaješ, tvoja se sudbina
uvijek diže prije tebe.
IZGUBLJENA PJESMA ALKEJA IZ MITILENE
Područja na sjeveru hladna su i oštre klime.
Ona preko mora, na jugu, vrela su.
Ali, jednom na godinu besposleni bogovi,
pretjerano plivajući u visinama, miješaju njihova neba i
tada su dani za ljude prava blagodat.
U to ugodno godišnje doba vraćaju se ptice:
osamljene rode sa sjevera,
flamingi, u crvenom luku, s juga.
Meni će se također vratiti riječi
- daleke, umorne, zbrkane -
na dan kad nam bogovi počnu otimati sve
što su nam ranije dali:
dodir, ruke u ruci,
zraku sunca u brončanoj vazi,
zelenu vlat kratke trave.
Malene stvari veličine duše.
Pitam se iz kojih će se područja mene samoga
u crnim jatima vratiti riječi:
koje iz Glave,
koje iz Srca.
NESANICA
U nekim noćima san toliko kasni
da te tjera ustati i tražiti ga po kući.
Zapališ svjetlo u kuhinji i na trenutak
ti se možda čini da su sve stvari postale bljeđe.
Kao da su, iznenada probuđene, poskočile
žlice, voštano voće, posudice za začine.
Hladnjak koji otvaraš topao je izvana
a hladan iznutra, kao i tvoje srce ove noći:
jedno od vas dvoje će izgubiti ukoliko mu povjeruješ.
Unutra, na tanjuru, luk je zagonetka koju
nikada nitko nije bio u stanju razriješiti.
Mogao bi jagodicama prstiju vječno razmatati
taj dar i on nikada ne bi bio tvoj;
nikada ne bi pronašao ono što luk čuva za tebe.
Tako se, čini se, ponekad ponaša i život,
taj slijed dana i još dana, slojeva i slojeva
koje nećeš moći skinuti bez suze izazvane bijesom.
Poslužuješ si šalicu mlijeka i čekaš otkrivenje.
Stolac ispod tebe raste u domaćoj šumi
koja na trenutke sanja bijele cedrove s pticama.
Slavina ima novu mantru, ali je skriva.
Paukova nit proteže se od zidnog sata do sata postavljenog na zrcalo.
Kakva se ekspedicija izgubila u njoj? Koji akrobat?
Ali, gasiš svjetla i vraćaš se u krevet.
Pipajući tražiš rep sna,
ostatak paučine.
Zaboravio si netaknutu šalicu mlijeka na stolu
i sada je ona jedina svjetlost usred noći;
bijela crta usred tamne stranice.
Izuzetno čisto svjetlo nesanice.
Što još čekaš?
Zaslijepljen, na drugoj strani ulice ili svijeta
netko se budi i ova pjesma počinje iznova.
DANI ALZHEIMERA ROBERTA GRAVESA
Rujan odlazi, a ljeto taraca svoje putove.
Pitam se u kojoj kolibi i koji vrtlar će paziti
na put pčela koji se sa sunca spušta na šesterokute,
put krvi koja žamori od mržnje i bola,
put jabuke koji se u obliku sjemenke uzdiže do moje ruke
gdje se njezina okrugla pjesma spaja s kisikom, bora se i nestaje.
Kroz prozor ove sobe promatram svijet i njegove poteze
i mislim - koji je moj put, jesam li još na njemu ili je već izbrisan.
Mjesta na kojima sam bio više se nigdje na svijetu ne pronalaze.
Nikada me više nisu posjetili oni koji su tamo bili.
Moje cipele, knjige, fotografije postale su nijeme.
Ostaje mi samo iscrpljeno tijelo u laganoj vrućici,
zrcalo.
Kažu da nastanjujem jedan otok i to je zasigurno točno:
ponekad u svojoj glavi osjećam zbrkane glasove mornara,
užad što popušta i sidro koje izgleda kao da se raspada.
Nešto isplovljava sa mnom.
To je otok koji se miče, miče se.
